Željka Lovrenčić predstavlja knjigu i kao jedna izbornica i kao uspješna prevoditeljica hrvatskih pjesnika na španjolski u ovoj trojezičnoj panorami Naslovnica knjige
Panorama suvremene hrvatske poezije u nas je dobro prihvaćena, među ostalim i pohvalnom kritikom u Vijencu, a svečano je predstavljena u najstarijoj hrvatskoj udruzi u Brazilu – Croatia Sacra Paulistani 23. kolovoza 2025. Pred brojnom publikom o njoj su govorili prevoditelji Tomislav Correia-Deur koji je ujedno i predsjednik Udruge, Milan Puh, profesor na Sveučilištu u Sao Paolu te dopredsjednica Društva hrvatskih književnika Željka Lovrenčić, pokretačica ovoga projekta. Diana Rosandić Živković, jedna od zastupljenih autora, čitala je svoju poeziju i govorila o svome stvaralaštvu. Učenici profesora Puha čitali su svoje uratke nadahnute pjesmom Stjepana Šešelja Hrvatska koja je na hrvatskome i portugalskom jeziku istaknuta na velikom panou u Društvu prijatelja Dalmacije. Ono je osnovano 1959., a na čelu mu je agilna Katia Gavranich.
Gostovanje i kod potomaka Korčulana koji su u Brazil uselili prije sto godina
Dana 26. kolovoza Željka Lovrenčić i Diana Rosandić Živković su
zajedno s Tomislavom Correia-Deurom i Milanom Puhom sudjelovale u trosatnom
programu organiziranom na Sveučilištu u Sao Paolu gdje je uz predstavljanje
knjige održana i jezična radionica na kojoj su sudionici prevodili jednu pjesmu
Diane Rosandić Živković i zajedno s njom pravili kolaž. Tomislav Correia Deur,
prevoditelj i profesor portugalske i brazilske književnosti govorio je o izazovima
s kojima su se on i Milan Puh susretali tijekom prevođenja, posebno istaknuvši
pjesme Hrvatski tunat Drage Štambuka i Postaja XV: molitva matere
Kristušove Božice Brkan. Kolumbijski književnik Selnich Vivas Hurtado iz
Medellina upravo je ovu Božičinu pjesmu istaknuo kao izvrsno prevedenu na španjolski.
Zanimljiva pjesnička i jezična višejezična radionica
Željka Lovrenčić održala je predavanje o suvremenoj hrvatskoj
književnosti i svojim prijevodima. Posjetila je i kulturnu udrugu Casa Das
Rosas gdje se 27. kolovoza sastala se s brazilskim pjesnikom Reynaldom Damásiom
koji joj je na čelu. S njim i s kolumbijskim književnikom Selnichem Vivasom
Hurtadom dogovorila je književnu suradnju.
Željka Lovrenčić je zaključujući jedan međunarodni projekt DHK sigurno odmah dogovorila i idući
Osim Sao Paola, hrvatske su književnice posjetile i grad Santos gdje
su obišle Muzej kave i Muzej posvećen glasovitom brazilskom nogometašu Peléu.
Informacije iz prve ruke
Ovo predstavljanje hrvatske književnosti uživo uspješno je organizirano u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih književnika, a uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba te Grada Rijeke.
Portret Lade Žigo Španić iz knjige Hrvatski književnici / Fotoantologija Božice Brkan i Miljenka Brezaka, koja u izdanju Acumena uskor stiže u tisak
Premda
je 2024. godine donesen Zakon o hrvatskom jeziku, anglizmi su odavna
prodrli u javne prostore i medije i teško ih je sada izbaciti iz jezičnoga
tkiva. Propadaju li nam i dijalekti (za neke zasebni jezici) ili se ipak drže u
globalizacijskom ludilu? Sva tri idioma u korijenima su naše književnosti, a
brojni suvremeni pisci njeguju taj korijen, dapače, književno stablo jezika nam
raste i krošnja se širi. Zvonko Kovač, Ernest Fišer, Božica
Jelušić, Božica Brkan, Željko Funda… samo su neke perjanice
naše kajkavijane, a pohvaliti se možemo i čakavskim talentima poput Borisa
Domagoja Biletića, Nade Galant, Ljerke-Car Matutinović,
Daniela Načinovića… Doduše, zbog južnjačka temperamenta, čakavski je mnogo
više ušao u popularnu glazbu negoli kajkavski. No, pomažu li šlageri dugotrajnu
opstanku našega dičnoga ča-kaj-što?
Početak teksta na Modernim vremenima
Invazija
engleštine
Prije
nego što dijagnosticiramo stanje s našim kaj i ča, moramo
ustanoviti da nam standard, tj. što pati od teške bolesti – od kronične
pomodne engleštine, koja metastazira na gotovo svim razinama komunikacije. U
svim sferama vlada opsada izraza poput: outsourcing, spin-off, team
building, bookmark, backup, life coach, braindrain…
I političari su nam bolje naučili engleske kovanice negoli svoj materinski
jezik, valjda kako bi ostvarili šablonski san o jedinstvu lokalnog i globalnog.
Teško je naći ijednu trgovinu ili kafić koja ima hrvatsko ime, pa da
uskliknemo: „Hrvatski naš, dobro došao u Hrvatsku! Prijeti li nam doista
„hrvatski u zagradama“, da se poslužimo naslovom knjige ugledne kroatistice Nives
Opačić, odnosno, hoćemo li uskoro morati u zagradama prevoditi engleske
izraze, i to u vlastitoj zemlji? Hej, trgovci, ta živite u Hrvatskoj, a u njoj
je službeni jezik po Ustavu hrvatski! Iako Zakon o trgovačkim društvima potvrđuje
u jednom članku da naziv tvrtke mora biti na hrvatskom jeziku, postoje rupe u
zakonu u koje klizi naš materinski jezik. Moramo ga izvlačiti konopcima za
spašavanje – jezik nam kašlje, grca se, otrovat će se ako ne upremo.
U kontekstu ovoga angloameričkog cirkusa nezaobilazne su knjige ugledne
jezikoslovke Nives OpačićHrvatski u zagradama – globalizacijske
jezične stranputice i Hrvatski ni u zagradama – Globalizacijska jezična
teturanja (u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade). Sami srljamo u taj
bastardni jezik, objašnjava autorica (A room with a view, Assessories,
Acting, Agenda, Attachment), u taj hrengleski jezik
(korijen engleski, nastavak hrvatski, npr. challengirati, downloadirati,
shoppingirati i sl.). Problem je, kaže, u našem sluganskom mentalitetu.
Lada Žigo Španić (Foto Miljenko Brezak)
I standard i narječja su zapušten
U izjavi za portal Moderna vremena Opačić ističe kako
se, kada je riječ o ovoj temi, odmah vidi tko istupa iz tabora „dijalektalaca“,
a tko iz tabora „standardologa“, jer će „prvi reći kako hrvatski
standardni jezik silno potiskuje sve lokalno, a ovi iz potonjega tabora reći će
da je hrvatski standardni jezik narušeniji od dijalekata“. Istina je, tvrdi Opačić,
negdje u sredini. Objašnjava da i hrvatska narječja i hrvatski standardni jezik
boluju od iste boljke, a to je, po njenom mišljenju, zapuštenost. „Sve slabija
briga za cjelokupno izražavanje na bilo kojem idiomu hrvatskoga jezika već dugo
ubire negativne plodove.“ Opačić tvrdi kako učenici u osnovnim
školama još kako-tako i uče hrvatski standardni jezik, uglavnom u teoriji (što
oni sami zovu najgorim školskim predmetom!). „Ako se zna da se svaki standardni
jezik mora učiti – a to je najnepopularnije geslo u hrvatskim školama jer je
ondje učenje uglavnom teško – onda je jasno da će hrvatski standardni jezik
biti nepopularan, pa i nepoželjan, za učenje. U tome mu smetnja nisu toliko
sama hrvatska narječja koliko opći nemar i zapuštanje. Naravno, i najslužbenija
komunikacija odvija se na razgovornom jeziku jer je tako najlakše.“
Opačić nije optimistična ni kada je riječ o našim drugim
idiomima. „Ako promotrimo i stanje u hrvatskim dijalektima, vidjet ćemo da su i
ti dijalekti izgubili već dobar dio i svojih leksika, a o frazeologiji da i ne
govorim. Da ima više sluha i volje za njegovanje svakoga hrvatskog izričaja,
vjerojatno bi i svijest o tome (a onda i opće stanje tih idioma) bila bolja.
Kolegica Dunja Jutronić znala se još prije 30-ak godina na
skupovima Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku tužiti kako sve teže
dolazi do iskonskih informanata za proučavanje splitskoga govora, što znači
samo jedno: svaki od ova dva jezična bloka doživljava istu sudbinu –
osiromašenje i gubitak. Slikovito rečeno, i narječja i standardni jezik
podsjećaju me na biljke bez vode, njege i ljubavi. Ne proričem im opći potop;
samo daljnju eroziju i siromaštvo“, zaključuje Opačić.
Zlatna formula Drage Štambuka
Naš jezik na trima idiomima izrazito se njeguje na Selcima na otoku Braču,
gdje se svakoga ljeta održava svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što, u pejsažu suhozida,
mora, maslina, uz Zid od poezije. Smotru je još 1991. utemeljio akademik Drago
Štambuk, književnik i liječnik, znanstvenik i diplomat, inicijator i
neumorni promicatelj „Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što“. Tu
„Formulu“ je Ministarstvo kulture i medija RH 2019. proglasilo kulturnim dobrom
i uvrstilo na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine.
„Od djetinjstva sam svjestan trojedne naravi hrvatskoga jezika, njegove južne
čakavske, standardne štokavske i sjeverne kajkavske dionice“, kaže nam Štambuk.
„Rođen sam u čakavskim Selcima, dok je dva kilometra udaljeni Sumartin
štokavsko mjesto prebjega s kopna pred turskim osvajanjima. Uvidjevši tijekom
osnovnog školovanja postajanje bolnoga reza u našemu jeziku, zarana sam skovao
tzv. „Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što“ koju promičem na svojoj 35
godina staroj svehrvatskoj jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva
ča-kaj-što u rodnim Selcima na otoku Braču, vjerujući u Formulin cijeleći,
integracijski i koineizacijski potencijal, te njenu osmotsku moć, kano kod
starogrčkoga jezika, koji je na sličan način ujedinio svoje atičke dijalekte.“
Osmislivši „Formulu“, Štambuk je ispravio i povijesnu
nepravdu. U ime sjedinjenja s Južnim Slavenima, bečki izbor štokavice
nepravedno je izbacio kajkavicu i čakavicu iz javne uporabe, a tu su
dezintegraciju podržali vukovci i ilirci. „Naša nemila povijest, npr.
Ozaljskoga književnoga kruga koji se kretao smjerom koineizacije ča-kaj-što, nakon
bečke dekapitacije Zrinsko-Frankopanske elite, izgubivši elitu – izgubio je i
svoju hrvatsku koiné ili jezično ucjelovljujuću mješavinu.“
Štambuk najavljuje novi brački koncert idioma: „Ove godine
obilježavamo 35. godišnjicu smotre koja je od samih njenih početaka 1991.
vezana uz talijansko okupacijsko paljenje čakavskoga kamenoga gnijezda – sa
sjajnim graditeljskim biserima, dvorima i palačama Štambuk, Didolić, Nižetić…
Povjesničari kažu da je ‘slipa fuga’ s kojom je građena palača Štambuk
najfiniji kamenoklesarski uradak na istočnoj obali Jadrana. I danas je ova
obiteljska palača prelijepa ruševina kojoj posvetih brojne stihove. Uvjeren sam
da je moja ideja prožimanja svih triju hrvatskih jezičnih dionica ona koji veže
hrvatsko ozemlje u jednu identitetsku cjelinu i kako reče njen veliki
podržavatelj Radoslav Katičić – projekt je koji upire u
budućnost.“
Preplitanje idioma u živom govoru
Podsjetimo, akademik Radoslav Katičić u tekstu Zlatna
formula hrvatskoga jezika: ča-kaj-što (Kolo 2, 2014.) slikovito
nam približava Štambukovu „Zlatnu formulu“. Spominje Fužine u
Gorskom kotaru, gdje se bogatstvo hrvatskoga jezika pretvara u živi govor: tu
se na sajmu sastaju čakavci i kajkavci, jedni s lijeve strane rijeke Ličanke,
drugi s desne. Iz Liča dolaze i štokavci, pa stoljetno prepletanje naših
narječja postaje živopisna svakodnevica. Čakavski i štokavski druže se i kada
brodica s Korčule pristane u dubrovačku luku, a čakavski i štokavski prepleću
se kada se stanovnici Selaca na Braču spuste u Sumartin. Kajkavski i štokavski
čuju se u Bjelovaru kada tamo dođu ljudi iz Podravine pod Bilogorom, a kada
netko dođe u Pisarovinu iz Lasinje na Banovini preko Kupe, zaigraju se u
razgovoru štokavski i kajkavski. Među ostalim, Katičić u
tekstu kaže: „Štambukovom Zlatnom formulom ča-kaj-što obuhvaćena je tako sva
dijalekatska raznolikost hrvatskoga jezika u svoj svojoj različitosti, sva
povijest hrvatskoga književnog jezika sa svim njezinim dijalekatskim
stilizacijama, uključujući tu i standardni jezik, onakav kakav je izrastao i
sjajno se potvrdio.“
Antologije izostavljaju ča i kaj
Božica Brkan, novinarka je i nagrađivana autorica na
štokavskom i kajkavskom. Majstorica je moslavačke kekavice i zabrinuta je kada
je riječ o našim dijalektima. „Žalosti me silno – i zbog toga sam uvijek
spremna na argumentiranu polemiku – što ugledni pisci antologija hrvatske
poezije (jer, kažu, ne prate i jer je drukčiji sustav) kao nerazumljivu
izostavljaju poeziju na kajkavskom, čakavskom i štokavskom nestandardiziranom.
Znalci Joža Skok za poeziju i Miroslav Šicel
za kratke priče nisu izostavljali dobre tekstove, neovisno tome kako su
napisani. Bili oni jezici, dijalekti, narječja ili zavičajni govori kakvih je
desetak i na popisu zaštićenih hrvatskih nematerijalnih dobara, kao uostalom i
‘Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što’, makar kao lokalne boje sve ih je
manje u medijima. Još i manje nego kad sam to prije nekoliko godina
istraživala. Iako gotovo svaka općina, više zbog turističkih i domoljubnih nego
kulturnih motiva, ima svoj pjesnički ili glazbeni festival, natječaj i nagrade,
oni unatoč ambiciji kakvoćom uglavnom ne dorastaju nacionalnoj razini“, tvrdi Brkan
i ne vidi pomaka na književnoj sceni. „Veliki književni natječaji,
također neovisno o književnoj kvaliteti, uglavnom priznaju samo standardnu
štokavicu, makar i žargonsku. Izdavačima se više dopada, jer joj je tržište
šire, regionalno. Knjige na dijalektima, čak i vrsne, kad se i otisnu, kao i
još preživjeli časopisi, knjižnice jedva da otkupljuju.“
Premda je Kajkavska čitankaBožice Brkan iz 2012.
prihvaćena kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga u srednjim školama, rabi
se, kaže autorica, simbolično, a o izdavačkoj nebrizi za dijalekte svjedoči i
knjiga kajkavsko-čakavskih stihova Breberika & eklektika, Božice Brkan
i Borisa Domagoja Biletića, u izdanju Kajkavskog
spravišča. Brkan kaže kako je trebalo tri godine da se prikupi
novac za neveliku nakladu, a o prodaji „nema riječi“. Zaključuje da unatoč
Zakonu o jeziku, „dio po dio hrvatskoga danomice iščezava dok cijeli jezik ne
poklekne, možda i prije nas. Polupismeni ksenofobični političari na silu bi
tjerali strane radnike da uče hrvatski, a ove je godine zasad popunjena jedva
trećina mjesta predviđenih za nastavnička i profesorska usmjerenja.“
Lada Žigo Španić (Foto Miljenko Brezak)
Nastava, LiDraNo i mnogi natječi potiču ča-kaj-što
Kako se književnost na kajkavskom i čakavskom tretira u školama? Dr. sc. Dubravka
Brezak Stamać, profesorica hrvatskoga jezika u XV. gimnaziji u
Zagrebu, vidi problem sa svjetlije strane: „Kurikul za nastavni predmet
Hrvatski jezik za osnovne škole, gimnazije i srednje strukovne škole ne
zanemaruje bogatu hrvatsku književnost koja je kroz povijest bila pisana na
čakavskom i kajkavskom jeziku. Odgojno-obrazovni ishodi potiču svijest o jeziku
i znanju o jeziku kako bi učenik bio vješt u komunikaciji i razlikovanju
standarda od mjesnih govora, narječja i dijalekata.“ Brezak Stamać
tvrdi da se u gimnazijama potiče čitanje različitih tekstova, prepoznavanje
razlike između mjesnoga govora i hrvatskoga standardnog jezika i da gimnazijski
programi podrazumijevaju analizu i interpretaciju umjetničkih tekstova „poput
srednjovjekovnih tekstova zapisanih na starohrvatskom čakavskom, Marulićeva
epa Judita, baroknih kajkavskih rječnika Habdelića i
Belostenca, kajkavskoga izričaja Tituša Brezovačkoga,
Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krleže itd.
Brezak Stamać smatra da prilično njegujemo zavičajni jezik i
govor. „Nagrađivani učenički radovi na državnoj smotri LiDraNo, brojni
zavičajni natječaji za učenike (npr. ‘Mali Galović’ u Koprivnici,
literarno-književni natječaji ‘Tin i ja’ u Vrgorcu, Goransko dijalektalno
sijelo ‘Govor mog zavičaja’ u Mrkoplju, Čakavske večeri OŠ Bijači u Kaštel
Novom ‘ČA u versin, riči i pinelu’) samo su neki primjeri koji njeguju
kajkavski i čakavski mjesni i zavičajni govor. Sve je dakako na nastavniku
hrvatskoga jezika, da je dovoljno kompetentan, zainteresiran i ima afinitet
prema govorima, dijalektima idioma hrvatskoga jezika. Važno je kroz stručne
skupove poticati učitelje i nastavnike da prepoznaju, osnaže i njeguju
zavičajne govore svojih učenika. U manjim gradovima i sredinama ta iskonska želja
za očuvanjem lokalnih govora i narječja je izraženija jer učenici međusobno
komuniciraju na jeziku koji im je blizak i bitno ih ne razlikuje.“
Čitatelji posuđuju knjige Eveline Rudan i Kristijana Novaka
Nada Galant ugledna je i nagrađivana pjesnikinja na
čakavskom jeziku, a ujedno i knjižničarka. Ona ovako sažimlje ovu temu: „Živim
u kraju u kojem se drži do dijalekta. U našoj se školi oduvijek njegovao
čakavski dijalekt, dolazili su nam u goste pjesnici, bili smo poticani da svoje
radove objavljujemo u dječjim časopisima, sudjelovali smo na raznim lokalnim
priredbama. Govorim o Žminju gdje djeluje Čakavski sabor i njegova katedra čija
manifestacija Sabor čakavskog pjesništva preko pedeset godina okuplja
mlade pjesnike i recitatore čakavskog govornog područja i ima nemjerljive
dosege i utjecaje na očuvanje materinskog jezika. Kao gosti su nam redovito
dolazili i mladi pjesnici iz kajkavskog Zlatara i štokavskog Cernika u
Slavoniji. Škola se i danas izuzetno trudi oko očuvanja naše čakavice kroz
razne svoje projekte.“
Galant tvrdi da su mnoge manifestacije, književni
natječaji, pjesnički susreti posvećeni njegovanju domaće riječi. „Spomenut ću
samo neke osim Sabora čakavskog pjesništva u Žminju, tu su ‘Verši na šterni’ u
Vižinadi, ‘Jadranski književni susreti’ u Crikvenici, ‘Ča vrh Arbe’ na Rabu,
‘Večeri poezije na Brižićevim dvorima’ u Preku na otoku Ugljanu i još niz
drugih koji su uglavnom okrenuti prema čakavskom govornom području.“ Galant
posebno ističe književne natječaje i susrete u uvjetno rečeno
kajkavskim krajevima „koji gotovo pa redovito uključuju i kajkavce i čakavce i
štokavce kao što su oni u Bedekovčini, Križevcima, Mariji Bistrici i
drugi. Posebno mjesto zauzima i manifestacija ‘Croatia rediviva’, čiji je
utemeljitelj Drago Štambuk. A velike zasluge u tom pogledu idu
Kajkavskom spravišču iz Zagreba, koji dugi niz godina ustrajno radi na
povezivanju naših govornih područja i na davanju digniteta piscima koji ne pišu
samo na standardu. Na važnost pisaca i na potrebu da se oni vrednuju, u mnogim
je prilikama upozorio i upozorava naš ugledni književnik Boris Domagoj
Biletić. I naši vrhunski znanstvenici, npr. s područja
dijalektologije, puno rade i istražuju i objavljuju radove s tom tematikom. Je
li dovoljno da se naši književnici koji pišu na dijalektu ne osjećaju kao
autsajderi. Gdje im je zapravo mjesto?“
Na pitanje o posudbi knjiga na čakavskom i kajkavskom, ovako sažima svoje
knjižničarsko iskustvo: „U našoj knjižnici djela pisaca koji pišu na kajkavskom
ili čakavskom rijetko se posuđuju, osim kada su potrebna za školske zadatke. A
kako uvijek postoji izuzetak od pravila, ljudi rado posuđuju knjige naših
vrsnih književnika Eveline Rudan i Kristijana Novaka.”
Hrvatski zvučni atlas – velika pomoć u učenju triju idioma
Barbara Baždarić, profesorica u SŠ Jastrebarsko,
književnica koja piše na standardu i na čakavskom, još je u drugom razredu
osnovne škole dobila nagradu na Čakavskom saboru u Žminju. Kao primjer velikoga
mentora i znanstvenika u tom području navodi sveučilišnoga profesora
Josipa Bratulića koji se „svojom predanošću istaknuo kao jedan od
najvažnijih promotora glagoljice i čakavštine. Njegov rad pokazuje da očuvanje
jezične baštine nije samo pitanje nostalgije, već kulturne i znanstvene
odgovornosti. Dodatnu važnost ovom pitanju daje činjenica da se nastavni proces
više ne temelji na kruto zadanim smjernicama plana i programa. Uz pojedini
udžbenik predavač danas ima mogućnost sam sukreirati nastavni sat, služeći se
digitalnim i inim sadržajima. Upravo o njemu ovisi koliko će nastava biti
kreativna i raznolika“, tvrdi Baždarić i daje jedan veoma
zanimljiv primjer za svladavanje ča-kaj-što. „Jedan od zanimljivih alata kojim
se nastavnik može poslužiti prilikom obrade mjesnog govora je tzv. hrvatski
zvučni atlas. Uguglamo li dakle riječi hrvatski-zvučni-atlas.com,
dobit ćemo priliku čuti izvorne govornike koji izgovaraju isti tekst na
različitim narječjima. U vremenu kada djeca odrastaju u globaliziranom svijetu,
važno je da u školskim klupama dobiju potvrdu da je i njihov zavičajni govor
vrijedan. Jer samo onaj tko razumije bogatstvo vlastitog jezika u svim njegovim
oblicima može istinski razumjeti i poštivati različitost drugih.“
Što reći za kraj? Svakodnevno nas upozoravaju na očuvanje ekosustava, govore
nam o ugroženosti brojnih biljnih i životinjskih vrsta, a mediji ništa ne pišu
o ugroženosti, pa i odumiranju „malih“ jezika u globalizaciji. Daleko nam je
važniji azijski gepard koji nestaje zbog suše, lova, uništavanja staništa i
oskudice hrane. No zar jezik nije stanište naroda? I nije li nestajanje jezika
ubojstvo njegovih pisaca i govornika, kulturocid? Zato, čuvajmo jezik u kojem
povijesno i svakodnevno obitavamo, nitko ga ne može govoriti i pisati osim
nas.
** Serijal tekstova
“Književnost, tržište i kulturna politika – šest važnih problema”
objavljuje se uz financijsku potporu autorici od Agencije za elektroničke
medije iz programa Poticanje novinarske izvrsnosti.
Prirodna
književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? – naslov je feljtona kolege
književnika i novinara Tomislava Šovagovića koji u osam nastavaka objavljuje na
stranici Hrvatskoga kulturnog vijeća a u sklopu projekta poticanja
novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. U drugome nastavku objavljenome 21. kolovoza
2025. o temi Zaštititi istinsku kreaciju, prometejsko nadahnuće imala
sam i sama priliku nešto reći o temi te sa zahvalom i s radošću prenosim
članak:
Tomislav Šovagović iz knjige Hrvatski književnici / Fotoantologija Božice Brkan i Miljenka Brezaka u izdanju zagrebačkoga Acumena, koja uskoro izlazi iz tiska
Feljton se u osam nastavaka u
užem smislu bavi suodnosom književnosti i umjetne inteligencije, a u širem
utjecajem tehnologije na društvo, osobito umjetnost. Svi naraštaji i sve
društvene skupine koriste blagodati i zamke novih tehnologija, mahom ne
razmišljajući o etičkim zaprekama.
Tomislav
Šovagović
Početak teksta na hkv.hr
Kako je Deklaracija Društva
hrvatskih književnika o umjetnoj inteligenciji ishodište ovoga feljtona, za
izjave smo, među ostalima, zamolili i dvoje uglednih članova DHK-a, Božicu
Brkan i Božidara Brezinščaka Bagolu. Novinarka i književnica Brkan najprije je
izrazila zadovoljstvo objavom Deklaracije, s obzirom da je i sama članica
Upravnoga odbora DHK-a.
„Nisam previše sigurna kako i
koliko će Deklaracija bitno pomoći, pogotovo u zaštiti kreativnih autorskih
prava, ali je bitno da o tome razmišljamo i javno govorimo. Drugo moje društvo
– Hrvatsko novinarsko društvo – već je i prije poticalo tu temu spominjući tri
načina korištenja umjetne inteligencije u novinarstvu, da UI sama reproducira
sav sadržaj, primjerice na internetskim medijima kratke agencijske flash
vijesti, glazbu, intervjue sa zvijezdama nečega i slično, da se
kombinira UI s kreativnim sadržajem i da postoji sadržaj u kojem UI, da je i
koliko nafilate sadržajem, nikako ne može biti ravnopravna čovjeku. Nije znanje
na Internetu ni blizu tome da bi bilo blizu svemu čovjekovu znanju, a kamoli
imaginaciji i pogotovo osjećajima“, napomenula je Brkan, svjesna mogućnosti
koje nudi umjetna inteligencija: „Neka stroj pobjeđuje u šahu, prepričava
lektiru, piše ljubiće s hepiendom i školske eseje, pjesme u Thompsonovu stilu,
neka osvaja top liste! Ali napisati originalan književni tekst u Krležinu
stilu ili neku vrstu rubnu novinarskoj i književnoj…!? Uvjerena sam da UI
može pomoći, nadam se stvarnim a ne izmišljenim citatima, primjerice pri
istraživanju materijala za tekst. Na Zagrebačkim književnim razgovorima o
povijesnim romanima u vrijeme UI pokazalo se banalno da o nekim povijesnim
razdobljima postoji obilje pouzdanoga materijala, ali da neka povijesna
razdoblja nisu ni načeta. Znači, opet nema bez knjige, filma, teatra i svega
ostaloga i ne smijemo se odreći multimedijalne arhive ni u jednome tobože zastarjelome
mediju od glinenih pločica i kamena dalje, sve dok nekome već od naših
suvremenika poput Trumpa ili Muska može pasti napamet ili da poskidaju sve
glave mudrije od svoje, što i čine, ili da pritisnu gumb i, neovisno o
motivima, utrnu svoje satelite pa nam sve postane nedostupno. Neprestano
razmišljam o tome mogućem trenutku i bilježim kojekakve pomisli za Tekst, i
poetski i prozni.“
Božica Brkan o UI u književnosti i novinarstvu u anketi kolege Tomislava Šovagovića
Razumije književnica Brkan da
je umjetna inteligencija rezultat čovjekova informacijskoga znanja, svojevrsne
elektroničke revolucije. Kako se, osobito od pandemijskoga vremena naovamo,
svijet promijenio. Točnije, pružatelji usluga, umreženi s brdom aplikacija,
čine sve kako bi homo carantenicus to ostao i mimo velepošasti.
Postavlja se pitanje – ako većina ostane zatvorena iza četiri zida, hoće li
biti dovoljno domaće i inozemne radne snage opsluživati sve one koji rade od
kuće, nemaju potrebu otići ni do obližnje trgovine, već im se sve dostavlja na kućnu
adresu. Kako je krenulo, uskoro će umjetna inteligencija voziti automobile,
autobuse i tramvaje, na čovjeku će biti tek otvoriti vrata doma želi li dostavu
hrane ili kakve druge potrepštine, ako i ona bude uručena od strane živoga
stvorenja.
„UI može biti i glupa i
mudra, srećom, samo koliko i mi, ljudi koji je takvom stvorimo, ali ne znam
kako pri tome, u vrijeme kad je uopće sve manje odgovornosti, morala,
etičnosti, suosjećanja, a sve više banalnoga ljudskog zla, društvenih mreža,
aplikacija i mnoštvo vrijednosnih sudova i programa, svakidašnjih fake
vijesti, hakiranja, kopipejstanja, krađe kao nikad u povijesti, zaštititi
istinsku kreaciju, prometejsko nadahnuće. Draga mi je tehnologija od običnoga
praktičnog surfanja, čekspelinga ili translejtinga s egzotičnih jezika, a da ne
spominjem napokon i u šetnji oko Jaruna čitanje iz Worda na glas na hrvatskom
ili u obrnutom smjeru diktiranja i zapisivanja, ali u osnovi ipak najviše volim
dobar Tekst, koji ne mora biti savršen s biranim metaforama i drugim biranim
stilističkim alatima nego odraz svog autora, njegova nesavršenoga iskustva“,
vratila se naša sugovornica na književnost, u potrazi za Tekstom i autorskim
integritetom. No kako držati u ravnovjesju pomoć tehnologije i nadahnuće za
književni tekst?
„Ne treba meni Deep Blue s milijardama kombinacija, nego
kvalitetno praktično pomagalo koje štedi vrijeme i u koje se mogu pouzdati
stvarajući da mogu trznuti onu jednu jedinu žicu, toplu ljudsku. A ako zatražim
– a jesam – ne mogu se već pouzdati u blog za Oblizeke ili Umjesto
kave, u kamoli u pjesmu ili priču na mojoj kekavici koju pokušavam, prije
negoli izumremo mi govornici, sačuvati od izumiranja, jer još nisam ukucala
svoj rječnik od 15.000 natuknica među kojima su i meni, a kamoli UI
neobjašnjive fraze“, nadovezala se novinarka i književnica koja je više puta
pisala o odnosu čovjeka i suvremene tehnologije, točnije o odnosu životne i
virtualne stvarnosti. Tako i njezina knjiga Umrežena otprije desetljeća
govori istovremeno o moći, nadmoći i neusporedivoj usamljenosti u masi koju ni
ona ne može ublažiti.
„Ništa, ma koliko tehnološki personalizirano osmišljeno, ma
koliko savršeno, ma kakva umiljat i kičast UI Slop/Splačina bio, nije
ravno jednoj iskrenoj, praiskonskoj, nezaustavljivoj onoj duboko otkrivajućoj
ljudskoj suzi u kojoj se mi ljudi prepoznajemo baš ljudski, bliskima. Kako,
čime da tu toplinu nadomjesti UI? Slažem se s pedagozima koji uvjeravaju kako i
svoju djecu i unuke trebamo za budućnost naučiti onome što stroj ne može:
kreativnosti, novim idejama, timskome radu i osjećaju za druge ljude“,
zaključila je Brkan.
Nužnost svjedočenja vječnosti u sebi
Književnik i prevoditelj Božidar Brezinščak Bagola također
podržava Deklaraciju DHK-a o umjetnoj inteligenciji glede sprječavanja, ali i
sankcioniranja njene zlouporabe. Također, slaže se i s tvrdnjom da umjetna
inteligencija nije subjekt, nego objekt koji ne može posjedovati „stvaralački
plamen“.
„Međutim, svakom umjetniku, pa tako i književniku i
prevoditelju itekako je dobrodošla u prikupljanju podataka i sređivanju građe
za oblikovanje individualnih književnih djela ili prijevoda. Prije pola godine
prevodio sam za Karmelska izdanja u Zagrebu knjigu slovenskog teologa dr. sc.
Ivana Platovnjaka „Preobrazba boli na putu žalovanja“. Prvobitno sam žalovanje
preveo s tugovanjem, što autoru nije bilo po volji. Pitali smo umjetnu
inteligenciju i pružila nam je obilje jezikoslovnih i povijesno književnih podataka
na temelju kojih sam kao prevoditelj prihvatio riječ žalovanje. Bilo je još
nekih nedoumica koje su zahvaljujući umjetnoj inteligenciji prevladane na
obostrano zadovoljstvo autora i prevoditelja“, napomenuo je Brezinščak Bagola,
svjestan tvrdoće kruha i autora i prevoditelja. No zasad mu, dodaje, umjetna
inteligencija ne predstavlja nikakvu prijetnju. U knjizi „Traganje za samim
sobom“ (čije je prvo izdanje tiskano već davne 1980., a drugo dopunjeno izdanje
izaći će tijekom ove jeseni) suočavao se s raznim ugrozama umjetnosti.
„Već u gimnaziji naslućivao sam da je moj hod u ovom svijetu
jedan jedini i neopoziv. U studentskim godinama mučilo me pitanje kako s
ograničenim riječima, odnosno s konkretnom poezijom, izraziti neponovljivo
osobno doživljavanje Isusa kao Logosa, Bogočovjeka. Konkretisti su počeli tada
osnivati razne organizacije i klubove, što me nije obeshrabrilo, već me potaklo
da u satima šutnje i tišine aktiviram svoju unutrašnjost zapisivanjem svega
čudesnog. Sve što zapišem moram prethodno doživjeti ili preboljeti, uvažavajući
pritom i umjetnu inteligenciju kao digitalnu zavodnicu s impresivnim alatima“,
dometnuo je književnik i prevoditelj možda i ključnu „caku“ glede UI-ja, jer,
ističe kako unatoč njezinoj zavodljivosti i dalje mu ostaju neshvatljivi
stihovi što ih izgovara u snu. Svejedno, ostaje izazov autentičnosti
umjetnikova izričaja.
Tekst je dio niza „Prirodna književnost i
umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon?“, a na Portalu HKV-a
objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini
Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu
izvora i autorova imena.
Vijenac Matice hrvatske u broju 818.-820. od 17. srpnja 2025. objavio je tekst o dodjeli nagrada u DHKdobitnicima natječaja za kratku nadahnutu Matoševim djelom i
životom. Zahvaljujem kolegama i prenosim ga u cjelini:
PROGLAŠENI DOBITNICI NATJEČAJA ZA KRATKU PRIČU INSPIRIRANU MATOŠEM
Matoševo
naslijeđe među nama
Piše Vlatka Planina
Naslovnica ljetnoga trobroja Vijenca
Deveti
Dani Antuna Gustava Matoša, održani u lipnju, još su jednom pokazali kako
književnost nadilazi granice i vrijeme. Manifestacija posvećena ovom velikanu
hrvatske moderne održana je u Plavni, Beogradu, Tovarniku i Zagrebu, pod
pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske,
Vukovarsko-srijemske županije i Općine Tovarnik. Organizatori su Društvo
hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Zavod za kulturu
vojvođanskih Hrvata, Fondacija „Antun Gustav Matoš“, HKUPD „Matoš“ Plavna i
drugi partneri iz Hrvatske i Srbije.
Prvonagrađena
je Božica Brkan za priču Selfie s Matošem
S dodjele nagrada
Program
je započeo 4. lipnja u Plavni, a nastavio se 6. lipnja u Beogradu, gdje su u
prostoru Fondacije „Antun Gustav Matoš“ predstavljene dvije nove knjige: Antun
Gustav Matoš – putovanja i dojmovi, koja donosi izbor iz Matoševih
putopisnih tekstova, te zbirku AGM kao nadahnuće II, nastala kao
rezultat književnog natječaja raspisanog početkom 2024. godine. O knjigama su
govorili Mirko Ćurić i Klara Dulić Ševčić, ističući kako ova izdanja
nastavljaju živu komunikaciju s Matoševim naslijeđem.
Središnji
dio manifestacije održan je 9. lipnja u Tovarniku, gdje je program započeo
okupljanjem ispred Matoševe biste i polaganjem vijenaca. Uslijedila je književna
akademija u Vili Tovarnik, a o važnosti manifestacije govorili su Marko
Mikolašević, izaslanik ministrice Nine Obuljen Koržinek, te načelnik Općine
Tovarnik Anđelko Dobročinac. Predstavljene knjige popratili su literarni
nastupi i interpretacije, a u fokusu je bio natječaj za kratku priču
inspiriranu Matošem, koji je ove godine privukao rekordnih 55 autora. Žiri u
sastavu Zvonimir Stjepanović, Klara Dulić Ševčić i Paula Rem dodijelio je prvu
nagradu Božici Brkan za priču Selfie s Matošem, drugo mjesto Tomislavu
Šovagoviću za Ljubomoru, a treće Mariju Surjaku za Štand domovine
godine 202*. Posebno priznanje pripalo je mladoj autorici Dori Beljo.
Zagrebački
dio programa održan je 12. lipnja, dan uoči Matoševa rođendana. Nakon polaganja
vijenaca na Mirogoju, uslijedio je program u Društvu hrvatskih književnika,
gdje je dramski umjetnik Darko Milas interpretirao nagrađene priče. Okupljenima
su se obratili Josip Bako, v. d. ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih
Hrvata, i Mirko Ćurić. Uslijedio je posjet Gornjogradskoj gimnaziji, u kojoj je
Matoš bio učenik, te simbolični završetak – susret s Matošem na Štrosu, uz
Kožarićevu skulpturu.
Manifestaciju
je zatvorio gastronomsko-kulturni program Pronađeni u prijevodu, koji je
kroz likove Matoša, Schillera i Strossmayera spojio književnost i kuhinju.
Učenici i nastavnici Srednje strukovne škole Antuna Horvata iz Đakova
predstavili su rezultate svojeg projekta – a posjetitelji su ih i kušali.
U
vremenu sveprisutnog zaborava, Dani Antuna Gustava Matoša ostaju vrijedan
podsjetnik da nas istinska književnost i dalje okuplja — kroz tekst, susret,
sjećanje i stvaralaštvo.
Časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republikau broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. https://dhk.hr/republika-3-4-2025/ (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Naslovnica Republike s pričama Božice BrkanKekavska priča iz kekavskoga ciklusa Povečane slike Božice BrkanPočetak priče Showroom
Germanizmi u kajkavsko-kekavskom rečniku Božice Brkanizvorni je znanstveni rad Matije Lukića, Željke Macan i Marine Marinković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, objavljen u najnovijem broju Moslavačkoga zrcala 2025. 8 (1-2). od 26. do 39. stranice u Jezikoslovnim temama.
Prvi put crvene koricePočetak izvornoga znanstvenog rada profesora s riječkoga Sveučilita o germanizmima iz kajkvsko-kekavskog rečnika Božice Brkan
Zahvalna sam i na njega osobito ponosna, iako je gl. urednik Dražen Kovačević u istome broju na ukupno 320 stranica – možda sadržajno i najraznovrsnijem i najkvalitetnijem dosad, posebice nakon što je nastavio niz izlaženja nakon višegodišnje stanke – objavio i u cjelini Književna kajkavijana moju priču iz ciklusa Povečane slike naslovljenuSlika: Trn na Harleyu cirkularu, str. 148.-152., te u cjelini Sjećanja od str. 282. do str. 300. Potpis: Ivo Radošević, akademski slikar, opširno istraživanje o našemu dugogodišnjem profesoru kriške gimnazije, predavaču Povijesti umjetnosti.
Početak nove kajkavske priče Božice Brkan o slavnome motoruPočetak opsežnih sjećanja na akademskoga slikara Ivu Radoševića
Sa zadovoljstvom spominjem i uredništvo, kojega sam također
članica, a u kojem su i Katarina Brkić, Goran Grgić, Marijana Horvat, Dražen
Kovačević, Mile Marinčić, Matea Paripović, Nikolina Petranović, Đuro
Vidmarović, Đurđa Vukelić Rožić i Tija Žarković Palijan.
Izdavač Moslavačkoga zrcala su moslavački ogranci Matice Hrvatske.
Najprije tekstovima u „Moslavini oživljenoj 1“ i „Moslavini oživljenoj 2“, Đuro Vidmarović počastio me je objavama i u ove godine na 280 stranica objavljenoj, tvrdi zaključnoj u serijalu Moji zavičaji, knjizi svojih tekstova „Moslavina oživljena 3“.
Naslovnica treće “Moslavine”
I nju je također uredio Dražen Kovačević, a nakladnik joj je
Matica hrvatska Ogranak Kutina.
Početak teksta o knjizi B. Brkan Umjesto kave
U cjelini Književnost od 57. do 60. stanice objavljuje kritiku Blogerski zapisi Božice Brkan o knjizi Umjesto kave Izabrani blogovi o netemama 2016-2023., Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 2024.
U cjelini Tradicija i folklorna baština od 174. do 176. stranice objavljuje tekst Gastronomija u Moslavini, osvrt na tekst B. brkan u knjižici Dobar tek u Moslavini, LAG Moslavina, 2023.
Prikaz knjižice Dobar tek u Moslavini
U cjelini Umjetnost od 217. do 222. stranice objavljuje autorski
prilog Božice Brkan Akademski slikar Ivo Radošević i Moslavina, koji
autorica zaključuje Post scriptumom:
Početak autorskoga teksta B. Brkan o akademskom slikaru Ivi Radoševiću Đuro Vidmarović ugostio je u svojoj knjizi Moslavina oživljena 3
Zahvaljujem Đuri Vidmaroviću što me je, još jednom, ponukao da napišem (i) ovaj zavičajni tekst i što me je nadahnuo da ne odustanem. Zahvaljujem šulkolegicama i kolegama koji su se, poput Vedrane Jakelić, imali čega sjetiti o našem Likovnjaku i onima koji nisu, ali nas je i to odvelo do nekih podataka. Zahvaljujem na podacima i Hrvatskom školskom muzeju (gospodi Ivani Dumbović Žuić i Filipu Sunđiju), Gradskim grobljima (gospođa Bernarda rodom iz Male Ludine), gospođi Marijeti Tišlar na potpitanjima o naslijeđenim Radoševićevim slikama, gospođi Jadranki Kostanjšak, sadašnjoj vlasnici stana na trećem katu zagrebačke Krajiške 3. Na kraju zahvaljujem i mojem Miljenku Brezaku, jer je, uza sve drugo, odradio za ovu temu i važne terenske poslove. Hvala svima na mogućnosti da se odužim svom Profesoru Radoševiću.
Božica Brkan, čuvarica tradicije – prilog u TV emisiji Alpe Dunav Jadran prikazan 14. prosinca 2024. sniman je 4. i 5. prosinca 2023. u Zagrebu te u Moslavini. 8. prosinca 2023. na Facebooku objavila sam:
Portretiranje književnice i novinarke B. Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Puna dva dana ekipa HTV-a (novinarka Zrinka Krišto, snimatej Dušan Vugrinec, rasvjetljivač Damir Staneković i tonski snimatelj Blaž Andračić) snimala je moj portret: ponedjeljak u Zagrebu, doma i na mom Jarunu, a u utorak po Moslavini, u Križu u mojoj Osnovnoj školi Milka Trnina i Crkvi Uzvišenja Sv. Križa, u Moslavačkoj priči u Maloj Ludini te u Sisku na promociji knjige Priče iz Kutine Slavice Moslavac. Zahvaljujem svima na ideji i podršci, gostoprimstvu i strpljenju, a osobito mojim zavičajcima – ravnatelju OŠ Zlatku Hasanu i pedagoginji Ljiljani Rendulić Kolarić, Ivani Posavec Krivec, iz župe gospođi Slavici Gavran Tadić, Snježani i Ivanu Ožetski iz Moslavačke priče, Slavici Moslavac i Vokalnoj skupini Rusalke i Ivanu Valentu iz Kulturno-povijesnoga centra Sisačko-moslavačke županije s izložbom Dani Moslavine. FO Miljenko Brezak i drugi.
Sa snimanja zagrebačkoga dijela TV emisije Alpe Dunav Jadran u prosincu 2023. (Foto Miljenko Brezak)
Božica Brkan je književnica, novinarka, urednica,
blogerica. Bila je poznato novinarsko lice tiražnog dnevnika “Večernji
list”. No godinama piše i o hrani, posebna joj je inspiracija gastronomija
rodne Moslavine.
Sa snimanja u Kriškoj Crkvi Uzvišenja Sv. Križa (Foto Miljenko Brezak)Božica Brkan i Zrinka Krešo: dogovr o snimanju (Foto Miljenko Brezak)
Božica je prvenstveno komparatistica, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je komparativnu književnost i poljski jezik i književnost. Trideset godina radila je kao novinarka u različitim medijima. U prilogu “Vrt” Večernjeg lista čitatelji su mogli naći njezine dragocjene savjete za uzgoj biljaka. No zadnjih godina posvetila se književnim tekstovima, piše romane, pjesme, pripovijetke i blogove.
Božićni stol u Moslavačko priči u Maloj Ludini (Foto Miljenko Brezak)
Osim standardnim hrvatskim književnim jezikom, piše
i na kajkavskom – moslavačkom kekavicom. Rodna Moslavina joj je trajni izvor
inspiracije. U knjizi “Oblizeki W Moslavina za stolom”, osim
tradicionalnih recepata, donosi i niz zanimljivih priča iz tog kraja. Svjesna
da se tradicija polako gubi pred modernim gastronomskim trendovima, nastoji
očuvati stara jela poput knedla kuhanih na pari, trganaca, vanjkuša, koji je
vraćaju u djetinjstvo.
Dogovor u Osnovj školi Milka Trnina u Križu (Foto Miljenko Brezak)B. Brkan u svojoj nekadašnjoj školi i osnovnoj i gimnaziji (Foto Miljenko Brezak)
Božici je očuvanje tradicionalnih jela misija.
Uvjerena je kako se ljudi pomalo srame jednostavnih jela iz stare kuhinje, žele
nešto novo, uvode začine koji nikada nisu bili dio našeg podneblja. Smatra
to pogrešnim, jer vrijednost je upravo u tradiciji i regionalnim
specifičnostima, poput vanjkuša s prepečenim vrhnjem. Ali Božica ne želi
samo očuvati lokalnu gastronomiju nego želi ostaviti i povijesnu, etnografsku
i dokumentarnu građu.
Zagrebački Jarun kao jokešinski Čret: Božica Brkan i Zrinka Krešo s HTV-a na snimanju (Foto Miljenko Brezak)
Ranije su joj strast bili ljubavni romani koje je
pisala pod pseudonimom Bianca Brandon. No već duže vrijeme posvetila se
romanima i zbirkama pripovjedaka druge tematike, poput djela
“Umrežena”, “Generalov sin, Srbin a Hrvat”,
“Privremeno neuporabljivo”.
Velika ljubav joj je pisanje blogova. U njima
predstavlja književna djela, obrađuje teme koje često prolaze ispod
društvenog radara, naoko su “neteme” ali govore puno o ljudima i
običajima.
Na snimanju u Sisku Vokalni sastav Rusalke ozvučio je predstavljanje knjige Priče iz Kutina Slavice Moslavac (Foto Božica Brkan)
Uz prilog HTV-a Božica Brkan, čuvarica tradicije u emisiji Alpe Duna Jadran 14. prosinca 2024. predstavljene su i teme Anđeli Leonore Leidel i Stogodišnja kovačnica Waldner iz Austrije iz Austrije, Farma mikrozelenja u Besenyödu iz Mađarske te niz kraćih zanimljivosti (Pet prijatelja i kvintet kontrabasa, Groblje i oaza za opuštanje, U posjetu Tutankamonu, Riba za božićnu trpezu i Mađarska kampanja za med).
Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe Društva hrvatskih kjiževnika – Ogranak Rijeka u broju 1-2/20024. (glavni urednik Davor Grgurić) objavio je u svome dosad najraznovrsnijem i najbogatijem broju u novome slijedu – primjerice uz cjelinu In memoriam posvećenu Boži Mimici, članu uredništva, s odličnom naslovnicom suhozida (dizajn Vanesa Ujčić Ožbolt i fotografija Silvija Benković Peratova) i na str. 241.-243. osvrt Maje Matković o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK 2024. Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard. Tekst o jezičnom izričaju B. Brkan pročitan i na prvom predstavljanju u DHK u ožuju 2024.
Na naslovnicl odlična fotografija Silvije Benković Peratove
Osvrt prenosimo u cijelosti:
Maja Matković Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard
Početak osvrta Maje Mtković
Imala sam tu povlasticu, čast i sreću da mi Miljenko
Brezak prvoj donese internetske zapise (blogove) Umjesto kave što ih je Društvo hrvatskih književnika netom
ukoričilo, a potpisuje ih njegova supruga, hrvatska književnica i novinarka,
moja prijateljica Božica Brkan. Ne moram ni spominjati da sam internetski
nevježa, da kao lektorica brojnih knjiga znam samo ono najnužnije, a sinovi i
kći neprestano mi objašnjavaju da je mreža stvorena baš za najtupavije, da se
cijeli svijet njome služi. Onda sam ja
prava tuka.
Bila sam uzbuđena primivši u ruke dnevničke zapise Umjesto kave / izabrane blogove o netemama 2016. – 2023. Sve su te
neteme prave teme koje su pojeli razni portali, a ponajviše naša posvemašnja
nezainteresiranost za kulturu, ponajprije u tiskanim medijima. Koga još u kulturi općenito ne bi zanimalo da
je Denis Derk, jedan od najuglednijih književnih kritičara, pospremio knjige s Večernjakova stola i uz otpremninu
otpravio se u mirovinu, tko ne bi žalio za njegovim kolumnama u nekoć
najčitanijim hrvatskim novinama… Zanimalo je vrsnu novinarku i književnicu
Božicu Brkan koja i te kako zna što je tema, ali ironijski je podnaslovila
svoju knjigu netemama pa je svom nekadašnjem kolegi posvetila jedan od tekstova
u knjizi. Jer, u današnje vrijeme, osim u knjizi Božice Brkan, nitko od onih
koji su izvještavali o tzv. aferi Graditelj svratišta nije se sjetio da je
posrijedi ukradeni naslov glasovita djela poznatoga hrvatskoga književnika
Ivana Aralice. Božica i ja kao lektorica toga smo se sjetile i zdvojno
komentirale naobrazbu svojih današnjih kolega kojima sve počinje od sadašnjega
trenutka.
Naslovnica knjige izabrani blogov B. Brkan Umjesto kave…
Kao i uvijek, ispravljajući pomno Božičin tekst,
priznavala bih sebi da mi je to teže nego rudariti po najnepismenijim
tekstovima jer ona je jedan od najpismenijih autora, a opet dvojim kako ću
presjeći njezin ritam, tako karakterističan i u poeziji i u prozi, kako dirnuti
u taj krležijanski stil a da ne pogriješim. Jer, ona je podjednako i
jezičnonosna i književnosna. Strepim i molim je da provjeri jesam li na pravome
mjestu kratila, nisam li joj narušila misao, upropastila rečenicu. No uvijek se
dogovorimo, osobito ako je posrijedi kraj teksta jer Božica i u poeziji i u
prozi ima poantu, kao što je ona u tekstu Apostrof,
izostavnik: Izostavite ga, zaboga.
Nekabude ono što jest –
izostavnik! Povod za tekst bila joj
je knjiga ‘Čeri mila njezinih
prijateljicaSlavice i Lane Moslavac,
velikih čuvarica moslavačke baštine, jer Božica u kajkavsome jeziku uopće ne bi
petljala s izostavnikom misleći da je posrijedi jednostavno kajkavsko čeri. Još joj je očitiji povodglasovito,
marketinški natapirano mleko ‘z bregov što
je godinama pogrešno pisano z’ bregov. Proizvođač Vindija uklonio je pogrešku s
izostavnikom, ali prema Božičinu miišljenju, takav je način pisanja velika
rijetkost, jer z znači s, a ne iz. Kad ih je upitala o izostavniku, objasnili su joj to
marketinškim, dizajnerskim razlozima, a ne kajkavsko-štokavskom zavrzlamom. A
tih je marketinških domislica toliko da usred riječi imamo veliko početno slovo
(prOPUSt Arena na primjer), samo da se ne piše hrvatski, a kunemo se u netom
doneseni Zakon o hrvatskome jeziku.
Kao prava zaljubljenica u svoju Moslavinu i velika
promicateljica svoga idioma, svoje okešinečke kekavice, Božica Brkan piše i o
arheološkome nalazištu Sipčini, a ne Sipćini, kako je poštokavljeno. Zauzela
se za kajkavski oblik pa je tako i ispravno pisati. Posrijedi je tekst Sipčina dvije godine poslije koji me je
podsjetio na nametnute štokavizirane oblike (u bivšoj državi) Markuševac,
Jakuševac, a ispravno bi bilo pisati Markuševec, Jakuševec. Najžalosniji je
primjer kad je devedestih godina Gliboki jarek pokraj Sesveta snašla velika
eksplozija pa je tada u medijima (tiskanima) lektoriran u Duboki jarak. Mogu samo reći, sretno nam bilo?!
Jedan je od najzanimljivijih tekstova u knjizi Vernakularna stilistika, u kojem Božica
Brkan piše o istoimenu djelu velikoga zaljubljenika u svoj viški idiom, Joška
Božanića. Prema Hrvatskome jezičnome portalu, vernakularna znači koja
pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohotono stanovništvo;
domorodačka. Citiram dio s mrežnih stranica hrcak.srce.hr koji je izdvojila Božica.
Autor posebnu
pozornost posvećuje pisanju odnosa hrvatskog standardnog idioma štokavskih,
čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana
dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio
razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj
i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike
kolokvijalnoga teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odnosu, stilistike
organskih idioma. (…)
Znamo li da se akcenatski sustav hrvatskoga standardnoga
jezika narušava pomicanjem svih akcenata (štokavskih) na prvi slog, vrijedno je
zabilježiti kako je posljednjih godina i sve više zavičajnika, zavičajnih
rječnika, a jedan od njih, Kajkavsku
čitanku, napisala je upravo Božica Brkan. I sama sam autorica Mojih Zmijavaca, zavičajnoga rječnika
običajnika, a i vrijedni učitelji i nastavnici potiču učenike da zapisuju ono
što im još mogu reći njihove bake, katkad i prabake, da se ne zaboravi.
Božica Brkan zapisala je više od 6000 riječi svoga
kekavskoga, a dosad ih se iz njezina pera namnožilo već petnaestak tisuća koje
još treba dopuniti i srediti. Stoga joj jedino ne vjerujem kad je zapisala da
ju je na početku studiranja na zagrebačkome Filozofskom fakultetu privukla
ponajprije književnost, pa tek onda jezik. Mene su zanimali podjednako, a
Božica djelima dokazuje da je i s njome tako. Ona je stvorila svoj standard u
kojem je spojila i kekavski, i zagrebački kajkavski, i razgovorni jezik, i
standardni, i sveprisutnu engleštinu i po tome (ne samo po tome) jedinstvena je
u hrvatskoj književnosti. Pročita li se bilo koji njezin tekst, uočit će se da
je svoja, da izmiče kalupima i svrstavanjima u bilo čije ladice, pa mi smeta
nepravda kad ju se hoće predstaviti samo kao kajkavsku književnicu. O tome
svjedoči i ova knjiga, koja se može čitati i počevši otraga i sprijeda ili iz
sredine, svaki je tekst jedna nezaboravna kava s prijateljima, gutljaj po
gutljaj. Velikodušna i draga, u knjizi je okupila svoje prijatelje, a svima
podarila djelo koje će moći ponijeti i na kavu, i u tramvaj, ali staviti i na
noćni ormarić. Nije dopustila da joj AGM-a pretvorim u A. G. M.-a (kako bi
prema raznim pravopisima bilo ispravno) i na to sam pristala. Pravopisna su
pravila ionako dogovor, a od dobrih pisaca treba učiti kako pisati. Naravno, svatko
neće pristati na ovakvo Božičino rješenje, ali će popiti jednu od najboljih
kava bude li čitao ove žanrovski raznorodne dnevničke zapise (prikazi knjiga,
crtice, anegdote iz svakidašnjega života, intervjui, prikazi izložaba…).
U Novoj istri, broj 3 (jesen) / 2024., časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, godište 29., svezak 77. (115.), nakladnika Istarskog ogranka Društva hrvatskih književika Pula, u cjelini Ogledi, s temom 19. Pulskih dana eseja Pisac, demokracija, ideologija, uz radove Borisa Domagoja Biletića, Branka Čegeca, Mirkan Ćurića, Jelene Lužine, Miroslava Mićanovća, Davora Šalata i Lade Žigo Španić, objavljen je i rad„Lova“ kao piščev ideal Božice Brkan. Ogled je pročitan na pomalo koronskim 19. Pulskim danima eseja 22. i 23. listopada 2021., upravo o temi pisac, demokracija i ideologija, o čemu sam na svojem blogu obavila Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021. a pisao je i Vijenac.
Naslovnica Nove istre 3 (jesen) / 2024.
Prenosimo iz Nove Istre:
Božica Brkan Lova kao piščev ideal
19. Pulski
Dani eseja, 22.i 23. listopada 2021. Pisac, demokracija i ideologija
S demokracijom 21. stoljeća i
globalnim autoritetima poput Interneta, Googla, Facebooka, Twittera,
Instagrama, TikToka, Netflixa…, pomislio bi čovjek kako su nam i svjetonazori
nikad širi, tolerantniji, a ideali nikad plemenitiji. Nisu li nas u to trebale uvjeriti
i najutjecajnije i u povijesti čovječanstva možda i najrazornije ideologije
prethodnoga, 20. stoljeća; -izmi, koji su svaki po svojemu krojili i
samo stoljeće, dijeleći ga i prekrajajući višekratno i krvavo, i vremenski, i
zemljopisno i politički? Unatoč iskustvu milijuna mrtvih za nove,
pravednije svjetove, za ideale i slobodu pod zastavama različitih boja, u
konclogorima i gulazima, živimo u najpodijeljenijem svijetu u povijesti, s
najviše bogatih i najviše siromašnih i gladnih i s najvećim razlikama među
njima.
Je li vrijeme za pisanje
nepogodnije, depresivnije nego ikad ili inspirativnije nego ikad? Je li pišući
pisac bliskiji obilju ili gladi? Koji je uopće smisao pisanja u takvu našem
vremenu? Za to naše ili za neka od vremenā što dolaze, ako nam u međuvremenu
vrijeme ne otkuca? I koji je smisao ideala danas ako smo se, preuzevši i kletve
i fetve, s nekom od vjera ili bezvjerci, i mi pisci priklonili idolima,
biblijskoj zlatnoj teladi?
Nije to samo u nas, do maloga jezika i do maloga tržišta. I na globalnoj i na
lokalnoj razini, u svijetu društvenih mreža, lajkova i hejtova, influencera,
selfija kao ogledalca iz bajke o Snjeguljici, komunikacija nam je nerijetko
svedena na 140 tviterskih znakova i na emotikone – jer medij je poruka –
kakvo je mjesto književnosti? Svesti se na post kao svojevrsni dnevnik za danas
ili mehanički fejs-podsjetnik na događaj otprije koje godine, na haiku ili
pjesmu u prozi, na nešto dovoljno kratko što bi možda moglo biti i kratka
priča, blog…? Kako biti i čitan (i gledan!), a nezavisan i svoj, a da ni dana
ne možeš odustati od objave da ne bi otpao koji fb-prijatelj, folower?
Bude li ih dovoljno, može biti i unosno. Kako književnošću u naciji koja u
godini per capita čita eventualno knjigu, a da nije ono što je trenutačno
must have, lifestyling s kuhanjem i nakuhavanjem, zdravim
životom, šminkom i krpicama do svakojakog selfhelpa, skupiti dovoljno
financijskih pokrovitelja i sponzora, kad ih i Rimac tek prikuplja, da, i manje
unosan, možeš pisati nezavisno i – živjeti od pisanja?
U povodu dodijeljene joj
regionalne nagrade Meša Selimović sveprisutna spisateljicaIvana
Bodrožić, autorica Hotela Zagorje, Davoru Mandiću u intervjuu Angažman
ne može pokvariti književnost, to može samo netalentiran pisac u
Mediteranu Novoga lista, 17. listopada 2021. izjavljuje:
…otkad sam objavila svoj prvi
roman djelujem u statusu samostalne umjetnice, a unutar književnog polja radila
sam i radim puno toga: od organizacije književnih festivala, tribina, vođenja
radionica kreativnog pisanja, klubova čitatelja, kolumnističkog rada, zaista
raznoliko i puno. Kada ovisite samo o sebi ne možete delegirati posao na nekog
drugog i morate biti vrlo organizirani uz uvijek prisutnu blagu jezu
egzistencijalne anksioznosti. No zasada još nekako uspijevam i nadam se da će
višegodišnji rad ipak dovesti do toga da neću morati baš uvijek strepiti od
projekta do projekta.
Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić na 19. Pulskim danima eseja 2021. (Foto Miljenko Brezak)
Jedan od
takvih šarmantnih projekata u Godini čitanja, što je podupire
Ministarstvo kulture i medija RH, jest onaj Knjižnica grada Zagreba i Škole za modu i
dizajn za emancipirane (!?) književnice sa, uz knjigu, modnom revijom – Odjeća
za čitanje!?(
https://www.culturenet.hr/hr/odijelo-za-citanje-projekt-knjiznica-grada-zagreba-u-godini-citanja/170396 Na drugoj
strani svijeta, piše Slobodna Dalmacija 17. listopada 2021., Emilia Garcia Eizondo, unuka slavnog
Marqueza, pokrenula je aukciju OrmarGarcije Marqueza – prodaje
400 odjevnih predmeta i modnih dodataka kako bi komadi odjeće s tragovima
njegova života kao pisca u rezidenciji autora Sto godina samoće na
jugu Meksika financirala kulturni centar Gabo.
Na književnoj
večeri u knjižnici u provinciji čitam odlomak iz neobjavljena romana Privremeno
neuporabljivo o zagrebačkom potresu zgrada, razornijega unutar samoga
društva i privatnog života glavne junakinje, pa me voditelj pita je li napisan
za natječaj raspisan o toj temi. Zbog nečiste savjesti, kažem, imam krov nad
glavom i, za razliku od kolega koje stalno trese, još mogu mirnije – pisati.
Istinito nije dovoljno uvjerljivo. Trebam smisliti zamamniji PR! Severinu sam,
recimo, već uspješno uvela u priču Severina čita moju knjigu, ali je, ne
zbog toga, odnedavno zovu i na književne festivale. O njezinu slučaju sa sinom
knjiga bi se čitala i više od njezine, i od autobiografije Nives Celzijus, tek
sudski ovjenčane Kiklopom, jer disfunkcionalne obitelji imaju dobru prođu od Ane
Karenjine parafrazirajući Tolstoja s nejednakim uspjehom sve do megapopularnih
sapunica, i turskih i meksičkih.
Treba samo pronaći vlastitu tržišnu i kreativnu nišu. Trenutačno su in
teme zblurane fakcija i fikcija, poželjno globalno suosjećanje i
angažiranje kao #Metoo, izbjeglice, LGBT, klimatske promjene,
pedofilija.., a u nas i tajkuni i tajkunove kćeri, generali i generalski
sinovi, mito i korupcija, branitelji, PTSP… Hedlovi romani o dječjoj
prostituciji i trgovini bijelim robljem još bi šire mogli odjeknuti ekranizirani
u serijal, na dobrom putu nekadašnje c/b kostimirane TV serije U
registraturi prema romanu Ante Kovačića ili Netflixova kostimiranoga hita Bridgerton
prema ljubiću Julie Quinn ilidistopijske Sluškinjine priče prema
romanu Margaret Atwood, još iz osamdesetih.
Zašto nismo,
primjerice, Šenoinu učiteljicu Branku i Zlatarovo zlato, Zagorkine bar
Sinišu i Neru, pa i Krležina Filipa Latinovicza ili, izuzevši šegrta Hlapića i
Gite, čudesne junake Ivane Brlić-Mažuranić smišljenije oživjeli na ekranima
proširivši im vidljivost i posrednos međunarodnu čitanost? Je li itko
ozbiljno i osmišljenije pomišljao uložiti pare, ne tek kurtoazno kulturno?
Hrvatski Andersen ima doduše muzeje u rodnom Ogulinu i u Slavonskom Brodu, ali
našoj su publici draži za ekskurzije New York i Seks i grad, a i strani
turisti Dubrovnik obilaze ne zbog Držića i Hamleta na Lovrijencu nego zbog
lokacija gdje je sniman megaserijal Igre prijestolja. U Kuću Šenoa u
Mallinovoj vode šetnje Šenoinim Zagrebom, Krleža ima svoj Gvozd, svoje
biblioteke, zagovaračke i osporavateljske knjige, predstave i Dane,
nagrade i Miroslav Krleža i Fric i izložbu (i knjižicu pisama) s
Belom, ali njihova priča puna potencijala, kao što nije ni onoga para našega
vremena, Spisateljice Koja Nam je Lagala i Akademika s nedostignutih stotinjak
krimića čitanih poput ljubića, još nije ukoričena, a kamoli ekranizirana. Je li
to zato što bi to reflektore javnosti ponovno usmjerilo i na njihovo djelo i
dodatno se kapitaliziralo?
Pisano je i
čitano je, ali nije još snimljeno za mase o bolestima (onkološkim, plućnim,
koroni…), posvajanju djece (Gregurova Mogla se zvati Leda) i umjetnoj
oplodnji (Tena Štivičić u Glorii 14. listopada 2021. iznosi Moju priču o
neplodnosti prigodno uz premijeru svoje drame 64 u zagrebačkom
HNK-u). Ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan u uzpremijernoj izjavi usredotočuje se
ipak na glavnu misao kako konzervativci su liberali, europejci, ali čim
iskrsne neki problem, shvati se da je njihov jedini interes novac. Glavni
muški protagonist, prvak HNK-a Igor Kovač pak izjavljuje: Jedini jasan
svjetonazor današnjega svijeta je svjetonazor novca, koji određuje sve, i kod
ljevičara i kod desničara, i u religiji i kod svih drugih struktura.Puno
se govori o važnosti ljudskih prava, no ponekad imam dojam da živim u paklu jer
u ovom 21 stoljeću vlada imperativ ega. Nema više ni grupa ni zajednica, koje
bi nešto stvarale zajedničkim naporima, nego postoji samo pojedinac i njegov
ego, makar to bila obmana…
Teško je ostvariv ideal imati
startno takvu ekonomsku podlogu, dovoljno love da bi čovjek mogao samo pisati
(ili što već želi raditi!) što, kako i kada želi, a tek katkad što mora u
zadanoj dužini i u zadanim rokovima. Ostvarila sam svoj ideal cijeli život
pišući i živeći od pisanja. Ponekad napisavši knjige koje sam htjela i uglavnom
mogavši kupiti knjige koje sam željela pročitati. Još potpisujem napisano i
objavljeno. Pitali bi me: A pišete? A od čega živite? Uz drugo,
desetljećima profesionalno u tiskanu visokonakladnom novinarstvu kao novinarka,
urednica i kolumnistica, autorica kuharica-bestselera (od kojih su kuće
sagradili izdavači i putujući trgovci) i visokonakladnih ljubića (pod
pseudonimom!). Ne mareći dokopati se statusa samostalne spisateljice nego
dokopavši se prijevremene mirovine, pa kao vlastiti izdavač i autorica konačno
lijepe literature u izvornom smislu – poezije, kratkih priča, romana, blogova,
postova. Ponekad napišem i haljinu za snove. S ironičnim geslom: il’
za lovu il’ za slavu. Odabir je moja sloboda. U raznoraznim prilikama rado
parafraziram A.B. Šimića o tome kako je često potrebno nekomu tko želi biti
neovisan, da bude u nekoj maloj mjeri ovisan, na primjer u slučaju sa ženom…
Ili s novcem, s lovom.
Uz svoju novu
pjesničku knjigu Tin Lemac
na Facebooku 11. listopada u 20:13
piše gorki post (zasladivši
ga ikonicama) https://www.facebook.com/tin.lemac/posts/1021560932574652: Kad
zavrtim 11 godina svog rada u knjizevnosti, vidim ovako: znanstveni rad mi je
donio veliki simbolicki ugled, a malu citanost u uskom krugu ljudi, kriticki
rad mi je donio realni ugled i slavu jer svi vole cuti nesto o svom djelu,
poezija mi donosi fb obozavatelje, a pedagoski rad glavice koje su skuzile da
je knjizevnost rad ludjastva i slobodoumlja. Sve u svemu, dobro mi ide. kad bi
se to jos unovcilo s jedno nekoliko stotina tisuca eura, bilo bi top.
Kako bi rekao gospodarstvenik i
znanstvenik, sveučilišni predavač i autor više udžbenika, da bi se isplatio –
primjer je i većina knjiga prijavljenih za Nagradu Zvane Črnja! –
isti tekst moraš objaviti/prodati bar triput, primjerice kao znanstveno,
stručno ili popularno predavanje ili tribinu, u časopisu, u knjizi… A za to
trebaš imati Tekst, pa i Književnost s potencijalom i umreženost da kao
književnik imaš svog urednika i svog izdavača (koji će voditi brigu o
nakladama, o natpisu bestseler i prije nego što se otisne, o akcijskim i
pretplatnim cijenama, o otkupu za narodne knjižnice, o posebnim popustima za
svog autora mjeseca, o presicama, o nagradama i žirijima…), svoje knjižare i
svoje knjižnice, svoje recenzente i svoje kritičare, svoje top liste
najprodavanijih i svoje top liste najčitanijih, svoje tribine i
svoje radionice, svoje natječaje i svoje nagrade, svoje sajmove i svoje tjedne,
svoja gostovanja, kolokvije, antologije, cehovska i ina društva i akademije,
svoje medije kulturne i masovne, svoje TV i radijske emisije, svoje intervjue s
povodom i svoje portrete i svoje, po mogućnosti, redovito isplaćivane honorare.
Zagreb i Pula, 20210730
– 20210917 – 20210918 – 20210919 – 20211020 – 2021028